U razdoblju 2015. – 2024. uključenost djece u rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) raste u EU-u, no i dalje postoje izražene razlike prema socioekonomskome statusu i regiji. Jaz uključenosti povećava se kod djece mlađe od tri godine, dok se kod starije djece postupno smanjuje, pri čemu Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom EU-a, osobito u slabije razvijenim područjima. Nakon Grada Zagreba, najveći postotak djece u vrtićima je u Varaždinskoj, Istarskoj, Primorsko-goranskoj, Zagrebačkoj, Zadarskoj, Šibensko-kninskoj županiji… No postoje i izuzeci, pa je u vrtićima više djece do tri godine u Vukovarsko-srijemskoj nego Zadarskoj županiji, a onih starijih više u Virovitičko-podravskoj i Koprivničko-križevačkoj nego u Zagrebačkoj županiji. Na razini Europe, najbolje stoje zemlje koje su zajamčile smještaj djeci u vrtiću, uz visoke subvencije ili čak i besplatan smještaj. Pokazuje to istraživanje autorice Sare Čulo s Instituta za javne financije.
Hrvatskoj su potrebne politike koje povećavaju dostupnost i priuštivost RPOO-a, a pritom je posebnu pozornost potrebno posvetiti uključivanju djece iz ranjivih skupina navodi autorica. Važnost pohađanja ranih obrazovnih programa potvrđuje i Europska komisija, koja je utvrdila ciljne razine uključenosti djece poznate kao ciljevi iz Barcelone. Oni su 2022. revidirani te sada predviđaju da se do 2030. uključenost djece mlađe od tri godine poveća s 33% na 45%, a uključenost djece od treće godine do polaska u školu s 90% na 96%. U skladu s tim ciljevima, a na temelju podataka Eurostata, prati se uključenost djece u dvije dobne skupine: onu do tri godine i onu od treće godine do polaska u školu. Također je potrebno razlikovati skupine djece s obzirom na njihov socioekonomski status.
Uključenost mlađih od tri godine u EU-u se 2024. približila cilju kada je riječ o djeci koja nisu u riziku od siromaštva i iznosila je 43,9%. S druge strane, djeca iz obitelji lošijega socioekonomskog statusa znatno su rjeđe uključena u programe RPOO-a. Tako je 2024. uključenost djece koja nisu u riziku od siromaštva bila veća za čak 20,3 postotna boda u odnosu na djecu koja jesu u riziku. Unatoč pozitivnomu trendu ukupne uključenosti zabrinjava činjenica da se jaz između djece različitoga socioekonomskog statusa produbio. Dok je 2015. razlika u uključenosti iznosila 12,1 postotni bod, 2024. ona je veća za 8,2 postotna boda te iznosi visoka 20,3 postotna boda.
Sličan trend vidljiv je i u Hrvatskoj, no uza znatno niže ukupne razine uključenosti za obje skupine djece. Hrvatska je i dalje daleko od ciljne razine od 45%: u 2024. programe RPOO-a pohađalo je 34,6% djece koja nisu u riziku od siromaštva, dok je među djecom u rizičnoj skupini uključenost iznosila samo 8,2%. Iako je u proteklome razdoblju zabilježen rast uključenosti, razlike između djece različitoga socioekonomskog statusa znatno su se produbile. U odnosu na 2015., u 2024. je u Hrvatskoj jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskome statusu narastao za 18,9 postotnih bodova (sa 7,5 na 26,4), što je dvostruko više od rasta zabilježenoga u EU-u.
Osim razlika u uključenosti djece prema dobi i socioekonomskome statusu, velik izazov u Hrvatskoj predstavljaju i izražene regionalne razlike.
Prema izračunu autorice, a na temelju podataka DZS-a, uključenost je viša u primorskoj Hrvatskoj i pojedinim razvijenijim županijama u unutrašnjosti, dok je uglavnom niža u slabije razvijenim područjima.
Te su razlike posebno izražene kod djece mlađe od tri godine – u Virovitičko-podravskoj županiji programe RPOO-a pohađa samo 19,7% djece, odnosno tek svako peto dijete. Situacija je najbolja u Gradu Zagrebu (45,2%), a uključenost viša od 40% zabilježena je u još dvjema županijama – Istarskoj (41,8%) i Zagrebačkoj (40,7%). Slijede s udjelom uključivanja djece do tri godine Varaždinska županija s 36,6 posto, Dubrovačko-neretvanska s 34,6 posto i Šibensko-kninska s 33,6 posto.
Kao i na razini EU-a, uključenost je viša među djecom u dobi od tri do sedam godina, no regionalne razlike i tu su prisutne. Najniži postotak uključenosti u toj dobnoj skupini ima Ličko-senjska županija (70,1%), dok najvišu uključenost ponovno ima Grad Zagreb (96,4%) te Varaždinska županija (95,1%). Slijedi Primorsko-goranska s 87,6 posto, Istarska s 87,2 posto, Zadarska s 86,5 posto te Šibensko-kninska i Splitsko-dalmatinska s 86,1 posto.
Iako je uključenost u pravilu viša u razvijenijim, a niža u slabije razvijenim županijama, postoje i iznimke od toga obrasca, kaže autorica. Kod djece mlađe od tri godine uključenost je, primjerice, viša u Vukovarsko-srijemskoj (33,1%) nego u Zadarskoj županiji (22,9%). U dobnoj skupini od tri do sedam godina iznenađuje viša uključenost u Virovitičko-podravskoj (83,6%) i Koprivničko-križevačkoj (83,3%) nego u Zagrebačkoj županiji (80,7%).
Regionalne razlike rezultat su kombinacije čimbenika poput dostupnosti vrtića i razvijenosti pojedinoga područja, pri čemu slabije razvijena i ruralna područja u pravilu bilježe niže razine uključenosti djece u RPOO.
S obzirom na to da Hrvatska još nije blizu ostvarenja ciljeva iz Barcelone, nužno je djelovanje države i lokalnih jedinica usmjereno povećanju uključenosti djece. Kako bi se osigurao jednak pristup uslugama RPOO-a za svu djecu, posebno onu iz ranjivih skupina i slabije razvijenih područja, Hrvatska bi navodi autorica analize, mogla razmotriti sljedeće mjere: Uvođenje zakonskoga prava na mjesto u vrtiću. Primjeri Slovenije, Njemačke i skandinavskih zemalja pokazuju da zakonska garancija mjesta značajno povećava obuhvat djece. Nadalje, uspostavu nacionalnoga fonda za RPOO. Državni fond kojim bi se dodatno financijski poduprle slabije razvijene regije, dok bi razvijenije u fond doprinosile
više, pomogao bi smanjiti regionalne razlike (primjeri: Danska i Portugal). Zatim, određivanje maksimalne cijene vrtića. Regulacija najviše dopuštene cijene mogla bi povećati pristupačnost i omogućiti smanjenje jaza u uključenosti djece različitoga socioekonomskog statusa. Te, ciljane mjere za ranjive skupine djece. Potrebno je osigurati dodatnu podršku djeci pripadnika nacionalnih manjina i migrantskih obitelji, djeci s teškoćama u razvoju te drugim ranjivim skupinama kako bi se smanjile prepreke za uključenost u RPOO
Uključenost djece do treće godine u RPOO
Uključenost djece od 3-7 godine u RPOO
Iako je u Hrvatskoj zabilježen značajan porast uključenosti za obje socioekonomske skupine, s 82,4% djece koja nisu u riziku od siromaštva te 66,1% djece koja jesu, Hrvatska je i dalje daleko od ciljne razine od 96%. Jaz u uključenosti prema socioekonomskome statusu i dalje je veći nego u prosjeku EU-a te je 2024. iznosio 23,5 postotnih bodova. Unatoč velikomu jazu u ovoj dobnoj skupini on se u Hrvatskoj u odnosu na 2015. smanjio za oko 9 postotnih bodova, što ukazuje na pozitivan trend smanjenja nejednakosti te veći napredak nego, primjerice, u Sloveniji i Mađarskoj.
Velik broj zemalja članica u 2024. dosegnuo je ciljnih 96% uključenosti za djecu koja nisu u riziku od siromaštva, dok je ta razina i dalje nedostižna za djecu lošijega socioekonomskog statusa. U razdoblju 2015. – 2024. većina zemalja bilježi smanjenje jaza između ovih dviju skupina djece, pri čemu je najveći napredak – čak 36 postotnih bodova – ostvaren u Litvi.
Razlike u uključenosti djece u obje dobne skupine među zemljama članicama EU-a rezultat su različitih javnih politika, razina ulaganja i dostupnosti usluga. Zemlje koje više ulažu u RPOO, osobito skandinavske, u pravilu bilježe i višu uključenost djece.
U nekima od njih, poput Njemačke i Francuske, zakonom je zajamčeno mjesto u programima RPOO-a od određene dobi (najčešće tri godine), što dodatno povećava obuhvat. Cjenovna pristupačnost ustanova i visina državnih subvencija također utječu na razinu uključenosti djece. Naposljetku, važnu ulogu imaju i ekonomski čimbenici te regionalne razlike unutar pojedine države, koji utječu na dostupnost i
priuštivost usluga.
Posljednji dostupni podatci iz 2024. pokazuju da je uključenost djece mlađe od tri godine koja nisu u riziku od siromaštva najviša u Nizozemskoj (82%), a najniža u Slovačkoj (5%). U slučaju djece koja pripadaju rizičnoj skupini situacija je najbolja u Danskoj (67%), a najlošija u Poljskoj i Slovačkoj (4%). U pojedinim zemljama EU-a (primjerice, u Danskoj, Latviji i Rumunjskoj) iznenađuje viša uključenost djece lošijega socioekonomskog statusa.
Moguća objašnjenja leže u činjenici da u Danskoj djeca već od šest mjeseci imaju zakonski zajamčeno mjesto u vrtiću uz najmanje 75% subvencije troškova, u Latviji sva djeca od 18 mjeseci ostvaruju pravo na besplatno mjesto u vrtiću, dok je u Rumunjskoj skrb u potpunosti besplatna, uz dodatnu financijsku podršku za djecu slabijega socioekonomskog statusa.
Za djecu u dobi od tri godine do polaska u školu (između šest i sedam godina) postavljena je viša ciljna razina uključenosti u programe RPOO-a od 96%. Napredak u uključenosti djece u ovoj dobnoj skupini puno je veći nego kod djece mlađe od tri godine, a razlike među socioekonomskim skupinama manje su izražene.
Na razini prosjeka EU-a postavljeni cilj od 96% još nije ostvaren ni za jednu socioekonomsku skupinu djece, ali napredak je vidljiv jer je ukupna uključenost djece porasla s 87% u 2015. na 89,2% u 2024. Uključenost je i dalje veća među djecom koja nisu u riziku od siromaštva,
no u ovoj dobnoj skupini uočava se pozitivan trend smanjenja razlika. Dok je 2015. razlika u uključenosti iznosila 9,2 postotna boda, 2024. se ona smanjila na 8,9 postotnih bodova.
Programe RPOO-a u 2024. pohađalo je 91,3% djece koja nisu u riziku od siromaštva te 89,6% djece koja jesu u riziku. (L.K.)
