Veliki sam navijač Šibenika, pa kad je to moguće s guštom odem na utakmicu, a mislim da ne trebam posebno naglašavati da sam i strastveni navijač hrvatske reprezentacije, kako nogometne, tako i rukometne, košarkaške, vaterpolo…svih. Sport na najljepši mogući način povezuje ljude, a meni osobno, u životu je jako puno dao; naučio me disciplini, samokontroli, ustrajnosti…, kroz sport sam upoznao sjajne, sjajne ljude i proputovao dobar dio svijeta.

 

Mladolik, i hiperaktivan, u pozitivnom smislu pojma. Definitivno, potvrda kako su godine u životnom kalendaru i osobnoj karti običan nebitan broj i više ništa. Goran Pauk rođen je 23. travnja 1962. u Šibeniku. U rodnom gradu, u OŠ Juraj Šižgorić (ex Maršal Tito), kao uzoran, vrlo dobar i odličan đak, završio je osnovnu, u Splitu srednju školu, turizam. Pod Marjanom je odmah upisao i Ekonomski fakultet, na kojemu je 1989. i diplomirao, i sve to uz istovremeno profesionalno bavljenje sportom, bio je naime izvrstan – nogometaš…

I prvi radni staž stjecao je upravo kao nogometaš, Šibenika, a kasnije i – Hajduka. Nogometnu karijeru popularni Pajo u nogometnim krugovima završava u ulozi standardnog prvotimca i kapetana kluba sa Šubićevca. Međutim, sportsku karijeru kao dijete započeo je, pak, vjerovali ili ne, na bazenu, ne plivajući, nego skokovima u vodu. Zimi su se pripremali u ‘Partizana’, a ljeti na bazenu u Crnici. Kad je prvi put tresnuo s pet metara, otkrio je jednom, brzo se prebacio na nogomet koji rado zaigra i dan danas.

Nakon završetka fakulteta, prve godine rada u ekonomskoj struci provodi u komercijali, od samostalnog referenta, preko šefa prodaje do komercijalnog direktora, te generalnog direktora – sve u tvrtki Poliplast. Kratko, potom, radi i kao komercijalni direktor u Tvornici mreža d.d., Biograd n/m. Početak 90-ih proživljava kroz Domovinski rat u koji ulazi kao dragovoljac. Izravan sudionik i akter je jednog od najslavnijih i najemotivnijih, a za Šibenik i ključnih trenutaka u obrani, poznatog kao ‘Obadva, oba su pala’… Za rušenje dva zrakoplova JNA na nebu iznad Zečeva, Pauka je redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovao i predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman.

Konac devedesetih obilježava radno mjesto načelnika Policijske uprave šibensko-kninske, nakon toga postaje policijski službenik za gospodarski kriminalitet u PU zadarskoj, u 2003. radi kao komercijalist u trgovačkoj tvrtci ‘Bura 1’, nakon čega i službeno ulazi u politiku, kao istaknuti član HDZ-a. Prvo kao zamjenik gradonačelnici Šibenika, zatim kao zamjenik šibensko-kninskog župana, zadužen za poslove gospodarstva. Funkciju šibensko-kninskog župana obnaša u čak tri mandata, od rujna 2006. do danas. Usporedno, 2015. preuzima i dužnost predsjednika Hrvatske zajednice županija…

Životnim motom drži ono – uvijek otvoreno i iskreno, a inspiraciju nalazi svakodnevno, većinom u malim stvarima. Ali najveća su mu -njegova djeca.

Tko je Goran Pauk izvan radnog vremena i kako i s kim provodi ono slobodno?

-Ponosni suprug i otac, veliki obožavatelj Boba Dylana, strastveni sam kolekcionar njegovih ploča, ali i glazbe općenito. Naročito rocka. Zaljubljenik u sport; nekad profesionalni, a danas rekreativni nogometaš.

Slobodnog vremena mi kronično nedostaje, a najradije ga provodim s obitelji, najčešće u društvu supruge Katarine, njezinog sina Noe i našeg dvogodišnjeg Borne. S malenim je, dakako, uvijek zabavno i aktivno, a budući da svi znamo kako djeca brzo rastu, nastojim maksimalno uživati u ovim njegovim najslađim godinama. Dvoje moje starije djece, Tina i Karlo, već su odrasli ljudi na koje sam jako ponosan. Oni rade, odnosno studiraju u Zagrebu i žive svoje živote, ali uvijek se trudimo uhvatiti koji dragocjeni zajednički trenutak. Kad se svi okupimo, bude prilično i veselo i zabavno.

Koliko uopće vremena provodite na poslu, nosite li ga kući?

-Mislim da je nemoguće raditi ovaj posao do 16 sati i onda ga ostaviti u kancelariji. Ja sam župan Šibensko-kninske županije i kad završi radno vrijeme; uvijek sam dostupan suradnicima i građanima. Srećom, jako volim to što radim, posebno zato što iz pozicije župana imam mogućnost i privilegiju učiniti nešto za razvoj naše životne sredine pa mi ništa ne  pada teško. A poslije dugog dana provedenog u uredu, na terenu i na sastancima, kao apaurin za sve probleme dođe mi moj Borna.

Bavite li se i danas sportom možda?

-U svojim dvadesetima bio sam profesionalni nogometaš, dugogodišnji igrač HNK „Šibenik“, u kojem sam bio i kapetan te kratko igrač HNK „Hajduk“ na poziciji – braniča. Kopačke sam objesio na klin ’93 kad se rodila moja kćer Tina, a znate kako kažu, jednom sportaš, uvijek sportaš. Mada, naravno, više nisam u pravoj formi, trudim se održavati kondiciju i redovito igram mali balun sa svojom ekipom. Najčešće je to jednom ili dva puta tjedno, predvečer kad se uspijemo svi skupiti. Uz to, kad već pitate o tom, skoro svaki dan u parku ispred zgrade pretrčim barem kilometar-dva za svojim dvogodišnjakom. Ne znam, istina, računa li se to kao sport, haha…

Kao nekadašnji vrhunski sportaš, pretpostavljamo li s pravom kako i sada rado pratite i posjećujete sportska događanja?

-Naravno. Kad god imam priliku. Veliki sam navijač Šibenika, svojih klubova, pa kad je to moguće s guštom odem na utakmicu, a mislim da ne trebam posebno naglašavati da sam i strastveni navijač hrvatske reprezentacije, kako nogometne, tako i rukometne, košarkaške, vaterpolo…svih. Sport na najljepši mogući način povezuje ljude, a meni osobno, u životu je jako puno dao; naučio me disciplini, samokontroli, ustrajnosti…, kroz sport sam upoznao sjajne, sjajne ljude i proputovao dobar dio svijeta.

Nedostaju li Vam putovanja u ovim novonormalnim uvjetima?

-Jako, jer smatram da treba putovati što više. Ne mora to biti neka daleka destinacija, dovoljno je samo malo promijeniti sredinu da čovjek proširi svoje vidike. Nadam se i vjerujem da ćemo uskoro nastaviti živjeti onako kako nam je prije bilo normalno.

Do tada prakticiramo jednodnevne izlete po našoj prekrasnoj županiji; imamo dva nacionalna parka, dva parka prirode, dva spomenika pod zaštitom UNESCO-a, izvanredne lokalitete u našoj Zagori, na otocima… Preporučujem svima koji eventualno još nisu bili, da dođu i da se sami uvjere u turističku i gastro ponudu Šibensko-kninske županije. Bit će oduševljeni, garantiram.

Kad smo kod gastronomije, kako stojite s kuhanjem i što najviše volite jesti?

-Veselim se svakom jelu koje spremi moja žena, toliko o mome kuhanju. Ali ona je stvarno jako dobra kuharica. Tako da ja – ne moram… 🙂

Slatko?

 -Nastojim jesti što manje ugljikohidrata, ali dobrom kolaču teško odolim, posebno baklavi.

Koliko vremena provodite uz mali ekran, što i zašto gledate na Televiziji?

-Na TV-u najviše gledam crtiće, posebno ABC songs and Numbers, sa svojim Bornom, normalno. Kad baš imam mogućnost odabrati program, onda to uglavnom budu sportski kanali ili neki dobar dokumentarac, koje obožavam, a gotovo svakodnevno gledam ‘Teoriju velikog praska’ i ‘Dva i pol muškarca’, to mi je opuštanje za mozak. Većinu filmova na TV-u pogledao sam više puta i nema nekog posebno upečatljivog u zadnje vrijeme… Fale mi odlasci u kino. Volio sam ići u kino. No…

A knjige, čitate li i što?

-Trenutno čitam ‘Kronike’ – Bob Dylan, prvi dio, engleska verzija, ali uz prevođenje, pa se malo oduljilo. Vrlo vjerojatno ću posegnuti za hrvatskom verzijom, jer ne znam kad ću je inače završiti, a jako me interesira obzirom da se radi o Dylanovom autorskom djelu kojim on osobno  demistificira sliku koju su dugi niz godina o njemu stvarali mediji. Veliki sam štovatelj lika i djela Boba Dylana i sve što potpisuje doslovno ‘gutam’!

Kako stojite s društvenim mrežama? Imate li vremena za njih, odnosno koliko vremena vam oduzimaju?

-Društvene mreže su nam omogućile brzu i neposrednu komunikaciju, što je velika blagodat koju često koristim. Tamo najjednostavnije mogu dobiti povratnu informaciju, pohvale i (ne)konstruktivne kritike za svoj rad. Na Facebooku i Instagramu često dijelim informacije o županijskim projektima, ali i crtice iz svog privatnog života i imam puno prijatelja, odnosno pratitelja. U virtualnom svijetu, kao i u stvarnom, u  komunikaciji sam vrlo otvoren i dostupan, odgovaram na pitanja, a znam se čak upustiti i u raspravu. Ali to nastojim izbjeći, jer me na kraju uvijek košta živaca.

Imate li možda neki interes za koji ljudi baš i ne znaju?

-Pa evo, nastojim pratiti novosti u svijetu IT-a, što je priličan izazov, obzirom da je to jedna grana koja se razvija nevjerojatnom brzinom. Fascinira me taj ogroman napredak tehnologije i način na koji ona mijenja svijet i naše živote. Tako da, kad imam vremena, pogledam što ima novoga na tom području. (Pero Livajić)